Svaki drugi frankofoni Belgijanac želi da se pokrajina u kojoj živi, Valonija, u slučaju raspada zemje priključi Francuskoj. To je golem skok u anketama javnog mišljenja, jer još nedavno jedva je 26 posto Valonaca razmišljalo o priključenju Francuskoj. Povećanje broja Valonaca koji prihvaćaju mogućnost raspada Belgije, izvanredno je značajna činjenica kad se razmatra budućnost ove zemlje. Još uvijek, međutim, velika većina frankofona želi da Belgija ostane jedinstvena, a priključenje Francuskoj im je rezervna opcija.
Valonci kažu kako se više ne ponose što su Belgijanci te im stoga ideja o odvajanju frankofonskog dijela nije strana.
- Jedino što nas Belgijance još spaja jest monarhija - izjavljuju Valonci. U Francuskoj ankete javnog mišljenja pokazuju da je tamošnja javnost, širom političkog spektra, spremna, u slučaju raspada Belgije, prihvatiti Valoniju i njezinih 4,5 milijuna stanovnika.
Treba reći da Valonci imaju zaseban belgijski identitet, ali da su nesumnjivo kulturno i društveno vezani uz Francusku. Protivno slici koja vlada, i većina Flamanaca, preferira da Belgija ostane jedna zemlja, ali, Flamanci, koji govore nizozemski, žele u svakom slučaju još veći stupanj federalizacije. Jedan dio razloga je ekonomski, jer bogatiji Flamanci previše pridonose u blagajne Valonije, ali drugi dio je nezaustavljiva potreba ostvarenja nacionalnog identiteta kroz državu.
Flamancima ne pada na pamet priključenje Nizozemskoj, koju osjećaju kao različitu zemlju, a sebe kao različit narod od Nizozemaca. Flamanci i Valonci su katolici, što je 1830., kad se zemlja stvarala, bila osnova za njihovo spajanje. Flandrija je bila, do 17. stoljeća, jedna od najrazvijenih europskih zemalja, gdje su cvjetali trgovina, bankarstvo, industrija i umjetnost.
Ali, otkriće Amerike, premještaj značenja nekih luka, povlačenje mora, tako da neki gradovi (Brugge, Bruxelles) više nisu bili morske luke, označila je početak kraja. Flandrija je postajala sve siromašnija, seljačka zemlja. Kao i južniji dio, Valonija, Flandrija je bila na povijesnoj vjetrometini, neprestano razarana i pljačkana u ratovima.
Industrijskom revolucijom izdigla se Valonija, koja je imala ugljenokope. Belgija je stvorena kao rezultat dogovora velikih sila, ali je odgovarala stanovništvu, jer im je garantirala mir i prosperitet u zemlji koju su dijelili s pripadnicima iste vjere. Ali Belgiju je, kao državu, organizirala nova, tada bogata, frankofonska elita, koja je izdržavala siromašnu Flandriju.
Kad su krajem 60-ih propali ugljenokopi, Flandrija se, sedamdesetih, pravilnim ulaganjima u modernu industriju počela ekonomski dizati i tražiti politička prava, koja su dobivali. Flamanska luka Antwerpen druga je najveća na svijetu, a Antwerpen je, poslije Londona, najbogatiji europski grad.
S druge, strane, u Valoniji, u gradu Charleroi, treća je generacija nezaposlenih na socijalnoj pomoći, dok crne rupe ugljenokopa još uvijek, kao zapušteni karijesi, okružuju ovaj grad, nadgrobni spomenik industrijskom dobu Europe i radničkoj klasi.
Slobodna Dalmacija l www.slobodnadalmacija.hr
- Jedino što nas Belgijance još spaja jest monarhija - izjavljuju Valonci. U Francuskoj ankete javnog mišljenja pokazuju da je tamošnja javnost, širom političkog spektra, spremna, u slučaju raspada Belgije, prihvatiti Valoniju i njezinih 4,5 milijuna stanovnika.
Treba reći da Valonci imaju zaseban belgijski identitet, ali da su nesumnjivo kulturno i društveno vezani uz Francusku. Protivno slici koja vlada, i većina Flamanaca, preferira da Belgija ostane jedna zemlja, ali, Flamanci, koji govore nizozemski, žele u svakom slučaju još veći stupanj federalizacije. Jedan dio razloga je ekonomski, jer bogatiji Flamanci previše pridonose u blagajne Valonije, ali drugi dio je nezaustavljiva potreba ostvarenja nacionalnog identiteta kroz državu.
Flamancima ne pada na pamet priključenje Nizozemskoj, koju osjećaju kao različitu zemlju, a sebe kao različit narod od Nizozemaca. Flamanci i Valonci su katolici, što je 1830., kad se zemlja stvarala, bila osnova za njihovo spajanje. Flandrija je bila, do 17. stoljeća, jedna od najrazvijenih europskih zemalja, gdje su cvjetali trgovina, bankarstvo, industrija i umjetnost.
Ali, otkriće Amerike, premještaj značenja nekih luka, povlačenje mora, tako da neki gradovi (Brugge, Bruxelles) više nisu bili morske luke, označila je početak kraja. Flandrija je postajala sve siromašnija, seljačka zemlja. Kao i južniji dio, Valonija, Flandrija je bila na povijesnoj vjetrometini, neprestano razarana i pljačkana u ratovima.
Industrijskom revolucijom izdigla se Valonija, koja je imala ugljenokope. Belgija je stvorena kao rezultat dogovora velikih sila, ali je odgovarala stanovništvu, jer im je garantirala mir i prosperitet u zemlji koju su dijelili s pripadnicima iste vjere. Ali Belgiju je, kao državu, organizirala nova, tada bogata, frankofonska elita, koja je izdržavala siromašnu Flandriju.
Kad su krajem 60-ih propali ugljenokopi, Flandrija se, sedamdesetih, pravilnim ulaganjima u modernu industriju počela ekonomski dizati i tražiti politička prava, koja su dobivali. Flamanska luka Antwerpen druga je najveća na svijetu, a Antwerpen je, poslije Londona, najbogatiji europski grad.
S druge, strane, u Valoniji, u gradu Charleroi, treća je generacija nezaposlenih na socijalnoj pomoći, dok crne rupe ugljenokopa još uvijek, kao zapušteni karijesi, okružuju ovaj grad, nadgrobni spomenik industrijskom dobu Europe i radničkoj klasi.
Slobodna Dalmacija l www.slobodnadalmacija.hr
